Žena i more: priče o hrabrim pomoricama koje ste zaboravile

More je oduvijek zauzimalo posebno mjesto u ljudskoj mašti. Bilo je izvor života, trgovine, priča i strahopoštovanja, a ipak se u većini povijesnih zapisa čini kao isključivo muško područje. Mornari, admirali, istraživači – svi su oni muškarci u udžbenicima, dok žene ostaju tek u sjeni ili potpuno izostavljene.

Istina je, međutim, složenija. Žene su plovile još od antičkih vremena, ponekad otvoreno kao vlasnice brodova, a ponekad prerušene u muškarce kako bi uopće mogle zakoračiti na palubu. Njihove priče često su sačuvane samo u marginalnim bilješkama, sudskim spisima ili usmenoj predaji, no kada ih se pomno rekonstruira, otkrivaju iznenađujuće bogatstvo hrabrosti, vještine i upornosti.

Dublje od mitova: antičke i srednjovjekovne pomorke

Kada se govori o prvim ženama na moru, najčešće se spominje legenda o Here, no mnogo stvarnije figure nalaze se na marginama antičkih izvora. Artemizija I. od Karije, kći satrapa, zapovijedala je vlastitom flotom u bitci kod Salamine 480. godine prije Krista. Prema Herodotu, njezina se odvažnost isticala čak i među perzijskim zapovjednicima, a poznavanje plimnih struja i grčkih voda bilo je toliko da je uspješno potopila atenski brod usred bitke.

U kasnijim stoljećima slika se mijenja, ali žene ne nestaju. U Skandinaviji su sačuvani zapisi o ženama koje su upravljale obiteljskim trgovačkim brodovima, pogotovo nakon smrti muža. Nordijska saga o Auduninu rodu spominje ženu koja vodi posadu duž Islanda i Grenlanda, a norveški zakoni iz 12. stoljeća u nekim su slučajevima dopuštali udovicama da naslijede ne samo kuću nego i lađu. Slična praksa postojala je i u dubrovačkoj pomorskoj tradiciji, gdje su žene iz uglednih trgovačkih obitelji ponekad preuzimale upravljanje karavelama dok su muškarci bili na diplomatskim zadacima.

Gusarice, privatnice i kapetanice

Piratska romansa često se veže uz muške likove s crnom zastavom, no povijest piratstva pamti iznimne žene. Ching Shih, bivša plesačica iz Kantona, početkom 19. stoljeća stvorila je flotu od čak oko osamdeset tisuća mornara i više od tisuću brodova. Njezin zakonik bio je strožiji od većine mornaričkih pravila toga doba, a smrtna kazna prijetila je onima koji bi silovali zarobljenice. Čitavo carstvo uspjela je održati sve do pregovora s carem, koji joj je u konačnici ponudio mirovinu i miran život.

Na Atlantiku su djelovale Anne Bonny i Mary Read, čije su priče kasnije postale predložak za romansirane prikaze piratstva. Obje su plovile prerušene u muškarce, a sud u Karibima početkom 18. stoljeća osudio ih je na smrt, no trudnoća Mary Read odgodila je izvršenje kazne. Detalji o njihovim životima potječu iz spisa kapetana Charlesa Johnsona, no povjesničari i danas raspravljaju koliko je u tim pričama istine, a koliko trgovačke senzacije.

Mnogo manje poznata, ali povijesno potvrđena, bila je Grace O'Malley, poznata i kao Granuaile, irska plemkinja iz 16. stoljeća. Vodila je vlastitu flotu uz zapadnu obalu Irske, pregovarala izravno s kraljicom Elizabetom I. te je navodno osobno napala dvorac zbog odbijenog susreta. Njezina se priča često svodi na folklorne motive, no arhivski dokumenti u Dublinu i Londonu potvrđuju da je bila stvarna zapovjednica flote, a ne tek legendarni lik.

Preodjevene na palubi: žene koje su plovile kao muškarce

Život na brodu u 17. i 18. stoljeću bio je nemilosrdan, a pravila su ženama u velikoj većini mornarica zatvarala pristup. Mnoge su se odlučivale na preodijevanje, ponekad iz ekonomske nužde, ponekad iz želje za pustolovinom. Hannah Snell iz Engleske služila je u britanskoj mornarici i marincima pod muškim imenom, prošla kroz dvanaest bitaka i preživjela ranjavanje, a njezin je identitet otkriven tek nakon što je otvorila krčmu u Londonu i tamo se javno vjenčala – u ženskoj odjeći.

Slične sudbine bilježe se i u drugim krajevima Europe. U Francuskoj je Marguerite de la Rocque de Roberval 1542. godine krenula s ujakom prema Novom Svijetu te je, kažnjena za zabranjenu vezu, ostavljena na pustom otoku zajedno s ljubavnikom i sluškinjom. Preživjela je i vratila se u Europu, a njezin slučaj jedan je od rijetkih koji je u knjigama iz 16. stoljeća opisan iz ženskog kuta.

U sjevernoj Europi sačuvani su spisi iz danskih i nizozemskih luka u kojima se spominju žene uhvaćene u prijevari, no neke su prošle neotkrivene cijeli životni vijek. Zanimljivo je da su liječnički pregledi bili rijetki, a u hitnim situacijama na brodu vještina rukovanja jedrima i oružjem bila je važnija od spola. Neke su žene otkrivene tek nakon smrti, kada su se pripremale za pogreb u muškom odijelu, što je dodatno otežavalo rekonstrukciju njihovih životnih priča.

U sjeni velikih otkrića: navigatorice i prirodoslovke

Doba istraživanja Novoga svijeta obično se pamti po imenima kao što su Kolumbo, Magellan ili James Cook. No žene su i u tom razdoblju putovale, i to ne samo kao pratnja. Jeanne Baret, prva žena za koju se pouzdano zna da je oplovila Zemlju, ukrcala se 1766. godine na brod Étoile pod imenom Jean Baret, glumeći muškarčeva pomoćnika. Bila je botaničarka u službi Philiberta Commersona, a kao prva žena koja je kročila na nekoliko pacifičkih otoka, izazvala je znatiželju domorodačkog stanovništva, što je navodno i razotkrilo njezin pravi identitet.

U 19. stoljeću pojavljuju se i žene koje same preuzimaju kapetansku ulogu. Mary Patten, Amerikanka, preuzela je zapovijedanje kliperskog broda Neptune's Car 1856. godine dok je njezin muž ležao bolestan. Vodila je posadu kroz olujno putovanje oko Rta Horn, a u dnevniku koji je vodila zabilježila je svaku odluku i svaku sumnju. Njezina je priča dugo ostala poznata tek u užim krugovima pomorske povijesti.

Istovremeno, sve više žena počinje putovati i kao znanstvenice. Američka prirodoslovka Mary M. Sommerville bila je jedna od prvih žena čije je oceansko istraživanje financirala državna institucija, a u Velikoj Britaniji astronomkinja Mary Edwards 1847. postala je jedna od prvih žena koje su javno predavale o plimnim strujama i magnetskim varijacijama na moru. Njihovi su radovi tada tiskani pod inicijalima ili muškim pseudonimima, no danas ih se vraća u povijesne udžbenike.

Moderna mora: od čuvarica svjetla do soloplovidbe

Prelazak u 20. stoljeće donio je ženama nešto lakši pristup pomorstvu, premda put do priznatih pozicija i dalje nije bio gladak. Ida Lewis, američka čuvarica svjetionika u Rhode Islandu, spasila je tijekom svoje službe najmanje osamnaest osoba iz olujnih voda. Njezina majka, koja je prvotno držala mjesto, s vremenom ga je predala kćeri jer je Ida bila vještija u rukovanju čamcem i bolje podnosila duge noćne smjene.

Istovremeno, žene su počele i same ploviti oko svijeta. Kay Cottee postala je 1988. godine prva žena koja je u jedrenjaku sama oplovila cijeli svijet, a prije nje Naomi James je 1978. godine obavila sličan pothvat. Njihovi dnevnici, kasnije objavljeni kao knjige, otkrivaju koliko je pomorstvo u međuvremenu postalo dostupnije, ali i koliko je i dalje teško ženama u mornaričkim akademijama i trgovačkim flotama.

Danas, u 21. stoljeću, žene zapovijedaju ratnim brodovima, vode oceanske istraživačke ekspedicije i preuzimaju odgovornosti koje su im još prije stotinu godina bile potpuno nedostupne. Primjerice, kapetanice fregata britanske Kraljevske mornarice, nositeljice visokih ordena, zapovjednice istraživačkih misija na Antarktiku, kormilarice velikih kontejnerskih brodova – sve su to profesionalne uloge koje se danas mogu naći u ženskim biografijama. Pomorstvo je i dalje zahtjevan poziv, ali više nije isključivo muška domena, što pokazuje koliko su se stvari promijenile od vremena kada su žene morale glumiti muškarce kako bi uopće zakoračile na palubu.