Strip je ozbiljna umjetnost koja zaslužuje mjesto u galerijama

Kad netko spomene strip, mnogi još uvijek pomisle na tanke sveske s gusarima i vedro obojenim junacima koji spašavaju svijet iz sata u u jedan sat. Takva predodžba potječe iz djetinjstva i iz dugogodišnje podjele u kojoj se vizualna kultura odraslih drži odvojeno od slikovnice i stripa. No ta granica nikada nije bila čvrsta kao što se čini, a strip je odavno prerastao svoju početnu publiku.

Crtež, tekst, boja i raspored kadrova čine složenu cjelinu u kojoj se prepoznaju postupci likovne umjetnosti i književnosti. Stručnjaci su još sredinom prošloga stoljeća strip nazvali devetom umjetnošću jer spaja filmski kadar, glazbu ritmiku i dramatsku strukturu u jedinstveni medij. Tko jednom prođe kroz kanonska djela, teško se vraća na mišljenje da je riječ samo o dječjoj razonodi.

Deveta umjetnost i njezina povijest

Izraz deveta umjetnost skovao je francuski kritičar Claude Beylie sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća, želeći istaknuti strip kao zasebnu disciplinu između kazališta, glazbe i filma. Od tada se pojam uvriježio u europskoj kritici, a osobito u frankofonim zemljama gdje strip uživa status ravan romanu ili filmu. Početci sežu do kraja devetnaestoga stoljeća, kad su se u novinama pojavljivale ilustrirane priče sa sljedom sličica u kojima su crtež i riječ tvorili narativ.

Važnu prekretnicu donosi pojava autobiografskog stripa, osobito nakon djela Williama Eisnera, Artura Spieglemana i drugih autora koji su devetu umjetnost učinili ozbiljnom književnom formom. Francuska škola stripa, od Renéa Goscinnyja do Jacquesa Tardija, razvila je vlastitu ikonografiju i kritički diskurs koji danas stoji uz bok europskom romanu. U Hrvatskoj se ta tradicija nastavlja kroz izdavačke kuće, festival Alternativni strip te autore poput Danijela Žeželja i Igora Hofbauera.

Crtež kao jezik emocija

Linija, sjena i pokret u stripu nisu puka ilustracija radnje. Svaki pokret kista ili pera nosi emocionalni ton koji se ne može pretočiti u riječi. Japanski majstor Osamu Tezuka gradio je kadar filmskim i dramaturškim postupcima, dok je belgijski crtač Hergé usavršio tzv. ligne claire, čistu liniju, koja je postala estetskim standardom čitave struke. Njihovi suradnici i nasljednici razvili su paletu izraza od ekspresionističke deformacije do minimalističke apstrakcije.

Žanrovski raspon stripa odgovara rasponu slikarstva i proze. Postoji horor-strip, ljubavni strip, povijesni strip, esejistički strip. Crtež u njemu služi kao glasnogovornik atmosfere i psihološkog stanja likova, pa čitatelj čita i gleda istodobno. Upravo ta dvostrukost čini strip umjetnošću koja angažira više osjetila od klasične ilustracije.

Strip-crtači koji su ušli u muzejske zbirke

Mnoga velika imena stripa prvi su se puta pred širom publikom pojavila na bijenalu u Veneciji, u Centru Pompidou ili u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Moebius, francuski crtač pravog imena Jean Giraud, izlagao je zajedno s avangardnim slikarima, a njegovi radovi postali su referenca za filmske redatelje kao što su Ridley Scott i James Cameron. Američka legenda Will Eisner primio je nagradu američke Akademije za životno djelo, a njegovi likovi naselili su izložbene prostore od New Yorka do Tokija.

U europskim galerijama redovito se izlažu originalne tablice stripa jer se crtež perom na papiru smatra autorskim djelom jednake vrijednosti kao i grafički list. Retrospektiva o Mausu Spieglemana, djelu o holokaustu, postavljena je u Tel Avivu, New Yorku i Berlinu, čime je strip u potpunosti uvršten u kanon sjećanja i dokumentaristike.

Strip i književnost

Grafički romani postali su ravnopravni sugovornici klasične proze u književnim emisijama i bibliotekama. Djela kao što su Persepolis Marjane Satrapi, Blankets Craiga Thompsona ili Fun Home Alison Bechdel dobila su ozbiljne književne nagrade i uvrštena su u obaveznu literaturu sveučilišnih programa. Stručnjaci za naratologiju prepoznaju specifičnu pripovjednu strukturu stripa u kojoj se radnja prenosi kroz sekvence sličica i oblačića, a ritam priče ovisi o razmaku i kadrovima.

Adaptacije klasičnih romana, od Joycea do Prousta, pokazuju da strip može prenijeti složenu unutarnju misao lika jednako vjerno kao i proza. Kao što filmska kamera odabire kadar i kut gledanja, tako crtač bira perspektivu, veličinu i ritam sličica, stvarajući vlastiti vizualni glas. Strip tako postaje prostor susreta literature i slikarstva, mjesto gdje se riječ i slika nadopunjuju umjesto da se natječu.

Ženski glas u stripu

Žene su u stripu od početka bile i autorice i protagonistice, no tržište ih je dugo marginaliziralo. Suvremena scena donosi bogatstvo glasova koji ruše stare stereotipe i otvaraju teme od obitelji do politike. Posebno se ističu autobiografske priče koje postaju mjesto osobnog i kolektivnog svjedočanstva.

Autorice koje su obilježile suvremeni strip

Ove autorice ne govore samo o ženskim iskustvima, već redefiniraju sam strip kao medij. Njihove stranice često postaju izložbeni predmeti, a njihovi romani u stripu ulaze u školske kurikulume.

Kako početi čitati stripove kao odrasla osoba

Ulazak u svijet stripa za odrasle ne mora biti zastrašujući. Najbolji je savjet početi s djelima koja vas tematski zanimaju jer strip pokriva gotovo sve žanrove. Knjižnice i knjižare sve češće imaju zasebne odjele za grafičke romane, a čitaonice nude prostor za upoznavanje s novim autorima.

Praktični savjeti za početnike

Vrijedi zapamtiti da strip ne traži posebno obrazovanje, samo otvorenost za novi ritam čitanja. Kad jednom shvatite kako sličice i riječi zajedno tvore priču, vraćate se tom mediju s radošću koja podsjeća ne prije svega na prve korake u čitanju.

Obilježje Dječji strip Strip za odrasle
Glavna publika Djeca i mladi Adolescenti i odrasli
Tematski fokus Pustolovine, humor, pouka Drama, psihologija, politika, autobiografija
Vizualni stil Čiste linije, svijetle boje Raznolik, od realističnog do ekspresionističkog
Uloga teksta Kratki dijalozi, didaktičnost Slojevita naracija, unutarnji monolog
Status u kulturi Zabavni medij Deveta umjetnost i književna forma