Vrijeme kao tema umjetnosti: od pješčanih satova do instalacija

Vrijeme u umjetnosti nije prazan okvir u kojem se nalaze predmeti i ljudi. Ono je aktivno, gotovo materijalno: topi se, zgusćuje, ponavlja i nestaje. Kao tema umjetničkog stvaranja, ono otkriva kako ljudi pamte prošlost, doživljavaju sadašnjost i zamišljaju budućnost. U vizualnim djelima čas mjesta, mjesto časa i granice između njih često se stapaju u potpuno novi svijet.

Umjetnici su se vremenu vraćali na različite načine. Slikari su ga prikazivali kroz satove, kalendare, sjene i raspadajuće predmete, dok su autori instalacija pozivali gledatelje da uđu u stvarno trajanje. Put od pješčanog sata do prostorne kompozcije vodi prema pitanju kako se mjeri vrijeme, ali i kako se ono može učiniti opipljivim.

Pješčani satovi i duga povijest mjerenja

Pješčani satovi u Europi se pojavljuju krajem srednjeg vijeka, kada su se koristili za mjerenje različitih vremenskih intervala. Pomorci su ih povezivali s promjenama smjena i ritmom plovidbe. Njihova jednostavna mehanika bila je pogodna za nestabilno okruženje broda, u kojem je preciznost uređaja bila manje važna od pouzdanog ponavljanja.

Sunčani sati imaju znatno dulju povijest. Njihove sjene čovjeka i okoline pretvaraju u mjere promjene dana, povezujući vrijeme s kretanjem Zemlje. Obje vrste mjerila pokazuju da je vrijeme od početka bilo promatrano kao prirodna pojava koju je moguće uhvatiti određenim oblikom.

Pješčani sat u umjetnosti također nosi simboliku. Pijesak podsjeća na prolaznost, staklo na krhkost, a samo isticanje na nepovratnost. Kada umjetnik takav predmet izdvoji iz stvarnog mjerenja, on prestaje brojiti minute i postaje metafora života koji traje upravo dok ga gledamo.

Kada se vrijeme počne topiti

U poznatoj slici Uspojavanje sjećanja (The Persistence of Memory) Salvador Dalí prikazuje satove koji se savijaju, provješavaju i nestaju pod teškim teretom. Iako je riječ o nadrealističkom prizoru, slika je precizno povezana s iskustvom sna. U snu, vrijeme gubi uobičajene granice, a sjećanja se prepletaju s trenutačnim slikama.

Kalendar i brojčani zapis također imaju važno mjesto u umjetnosti. Rumunjski umjetnik Roman Opalka slikao je rastuće brojeve, ponekad prema ideji beskonačnosti. Njegove slike ne prikazuju pojedinačni trenutak, nego cijeli proces postajanja, u kojem svaka slijedeća jedinica sadrži trag prethodne.

Vrijeme se na slikama ponead izražava i kroz ponavljanje ili izostanak. U jednom djelu sat može biti jasno označen, dok drugi dio kompozicije ostaje bez ljudi i predmeta. Upravo taj kontrast tjesnije pokazuje da mjerenje vremena uvijek uključuje i ono što je izmjereno dovršeno ili zaustavljeno.

Instalacije koje rade stvarno vrijeme

Videoinstalacija Sat (The Clock) Christiana Marclaya montira kadar satova iz filmova i televizije prema stvarnom vremenu. Gledatelj, dakle, ne promatra simulaciju dana, nego njegovu sliku koja se istodobno odvija. Granica između umjetničkog vremena i vremena posjetiteljeva boravka nestaje.

U seriji Jednogodišnje izvedbe američki umjetnik Tehching Hsieh počeo je 1980. godine zapisivati svoje dnevne portrete tijekom cijele godine, a potom je provodio i druge dugotrajne radnje, poput cjelogodišnjeg sjedenja i stajanja. Njegove izvedbe traže povjerenje: publike se poziva da se vrati, iako konačan rezultat ostaje nepoznat.

Japonski umjetnik On Kawara od 1966. godine stvara seriju Danas (Today). Na svakoj se slazi nalazi datum kojim je djelo dovršeno, dok su neki radovi popraćeni cementnim kanticama s istim datumom. Kalendarska točnost ovdje nije dokaz svakodnevice, nego način da se potvrdi postojanje konkretnog trenutka.

Svjetlo, prostor i doživljaj trajanja

Svjetlo je jedan od najmoćnijih umjetničkih materijala jer se njegovim mijenjanjem oblikuje cijeli prostor. Radovi Dana Flavina koriste obojene fluorescentne cijevi kako bi promijenili boju, raspoloženje i granice u kojima se gledatelj nalazi. Trajanje se tu ne mjeri satom, nego opaženom promjenom.

James Turrell kombinira prirodno svjetlo neba s precizno oblikovanim otvorima. Njegovi prozori prema nebu mogu zvučati kao apstraktne slike, a istodobno otvaraju mogućnost promišljanja o vremenu dana, svjetlu i očekivanju. Umjetničko djelo postaje iskustvo čekanja.

Gisela McDaniel u instalaciji Trenutak ujutro (Moment in the Morning) složila je prozirne slojeve s pokretnim prizorima prirode. Sunce, biljke i voda nisu zamišljeni kao nepomični motivi, nego se prelamaju kroz materijal. Takve instalacije uče da je trajanje jednako vidljivo kao boja ili svjetlost, premda zahtijeva potpuno drugačiju vrstu pažnje.

Tijelo, svakodnevni ritam i prolaznost

Austrijski umjetnik Erwin Wurm snimao je ljude u poza koje su zadržavali jednu minutu. Nakon toga je objavljivao fotografije i ubrzane videosnimke, zbog kojih jednominutno držanje tijela dobiva drukčiji tijek. Vidljivo tijelo postaje mjerni instrument, a kratkoća i duga trajanja izgledaju jednako.

Kubanska umjetnica Ana Mendieta u seriji Silueta pokrivala je svoje tijelo zemljom i biljnim materijalom, a potom ostavljala njegov trag na tlu. Koliko su se tijela brzo mijenjala, otopila ili izbrisala, zavisilo je o vremenu, vremenskim prilikama i prolaznosti. U tim je radovima priroda istodobno bila i autor i sudionik.

Ritmovi trčanja, plesa ili vježbanja ističu ritam tijela u pokretu, pokazujući kako vrijeme postaje osjetilno kroz napor, umor i ravnotežu. Ista se logika može prepoznati u svakodnevnim ritualima njege, rada i odmora. Umjetnost podsjeća da tijelo ne doživljava vremena izolirano, nego ga istodobno stvara i troši.

Gledatelj postaje dio umjetnosti

Duge umjetničke izvedbe često zahtijevaju od publike da prilagodi svoju pozornost. One više ne gledaju jedinstven trenutak nego niz događaja koji se razvijaju tijekom sati ili dana. Gledateljevo prisustvo postaje sastavni dio djela, a promatrački čas dobiva vidljivu vrijednost.

U performansu Rezanje (Cut Piece) Yoko OnoAudience je pozvala da izvrši radnju opisanu u umjetničkom djelu. Međutim, odluka o čekanju, sudjelovanju i odgovornosti dio je djela jednako kao i fizička akcija. Izvedba se dovršava kroz postupke kojima gledatelji preuzimaju ulogu suautorâ.

Marcel Duchamp je radio na konceptu Tisuća razbijenih šalica (1,000 Broken Bowls), u kojem su odlomci posuđa trebali pokazivati beskonačno skladište mogućnosti. Nedovršenost projekta odgovara njegovoj ideji: izgled ograničenog broja predmeta stalno otvara mogućnost novih kombinacija.

Umjetnost vremena zato nije samo zapisivanje sati i minuta. Ona otkriva da mjerenje uvijek nosi i osjećaj, a svaki trenutak oblikuje naš položaj, pamćenje i odnose s drugima. Ponekad je dovoljno zaustaviti se pred djelom i dopustiti da njegovo trajanje postane naše vlastito iskustvo.