Stare dvorišne igre čuvaju uspomene iz djetinjstva

Igre koje smo voljele u djetinjstvu uvijek iznova izvlače osmijeh iz nas. Čak i nakon desetljeća, sjećanje na trk po vrelom asfaltu, na žamor susjedske djece i na sitne pregovore tko je "on" ili "ona" ostaje toplo i jasno.

Nekada su ulice, parkovi i dvorišta bila pravo kraljevstvo dječje mašte. Nije nam trebao ekran ni utičnica – dovoljna je bila gumica za kosu, komad krede ili stari rubac. Danas, kad vidimo klince kako prelaze prstom preko zaslona, ponekad se pitamo znaju li uopće što je prava igra uživo.

Upravo zato podsjećanje na stare dvorišne igre ima posebnu vrijednost. Te igre učile su nas strpljenju, pregovaranju, pravednom dijeljenju pobjede i poraza. Bile su naš prvi susret s pravim prijateljstvom i prvi susret s tugom zbog izgubljene partije.

Lastavice i elastične trake

Elastična traka ili gumeni konac bio je savršen rekvizit za cjelodnevnu igru. Djevojčice su ga razvlačile između dviju stolica, između nogu odraslih ili pak na stupovima ograde. Preskakivanje je zahtijevalo ritam, preciznost i dobru memoriju jer su se kombinacije "lastavica" izgovarale u posebnom slijedu.

Igra je ujedinjavala ritam, glas i tjelesnu spremu. Svaka generacija imala je svoje varijante tekstova, a riječi su se prenosile sestre na sestru, s prijateljice na prijateljicu. Zato je elastična traka bila prava mala riznica narodne predaje, skrivena u dvorištu.

Skrivača u suton ljetnog dana

Skrivača, žmurke – ime se razlikovalo od kvarta do kvarta, ali uzbuđenje je bilo isto. Dok je "on" brojao uz zid, ostali su se razbježali po obližnjem dvorištu, podrumu, krošnjama i grmovima. Srce je tuklo brže od nogu, a tišina je bila najvažniji saveznik igrača.

Postojala su i posebna pravila koja su odrasli često zaboravili. Skrivača se nije smjela završiti dok svi ne budu pronađeni, a najstrašnije mjesto za skrivanje bilo je ono koje je "on" već jednom pretražio. S vremenom su djeca razvila prave taktike, a ulica je postala pravo bojno polje.

Na kraju igre pobjednik je birao tko će sljedeći put brojati. Obično je to bila osoba koja je bila pronađena posljednja – jer je bila najdomišljenija.

Školice iscrtane kredom po pločniku

Školice, kućice, "skakanje po brojevima" – brojke od jedan do deset nacrtane kredom bile su pozivnica za cjelodnevnu razonodu. Pločnik pred ulazom zgrade pretvarao se u sportski teren, a svaki kvadratić dobivao je svoju priču i pravila.

Skakalo se na jednoj nozi, potom na dvije, a kamenčić je morao biti dovoljno malen da stane u dlan, a dovoljno težak da ga vjetar ne prevrne. Gurnuti kamenčić na pogrešno polje značilo je izgubljenu rundu i čekanje sljedećeg pokušaja. Nije bilo suđenja ni svađe – bila je to igra čistog dogovora.

Večernja kiša koja bi oprala kredu bila je prava mala drama, ali i razlog za novu igru već idućeg jutra.

Klikeri i stakleni bobi u dječačkom džepu

Klikeri ili bobi – male staklene kuglice šarenih boja bile su pravo blago svakog dječaka. Torbica puna klikera značila je bogatstvo, a vještina gađanja donosila je mjesto u hijerarhiji dvorišta. Cilj je bio jednostavan – izbaciti protivnikov kliker iz kruga ili ga pogoditi u malu rupu u zemlji.

Tu su bila i pravila poštenja koja su djeca sama određivala. Pobjednik je dobio protivnikov kliker, a gubitnik je morao prihvatiti poraz bez plakanja. Trgovina klikerima bila je ozbiljan posao – neki su bili "magični", neki "puhajući", a najrjeđi su bili oni srebrne boje koji su se čuvali kao pravi mali dragulji.

Krađa zastavice i crna kraljica

Krađa zastavice bila je taktička igra koja je dijelila ekipu na dva tabora. Cilj je bio provući se kroz "teritorij" protivnika i donijeti njihovu zastavicu, a da te pri tom ne dodirne i "zarobe" protivnički igrači. Trčanje, skrivanje, oslušivanje – sve vještine bile su potrebne za ovu igru.

Crna kraljica, žmire, "smrzotine" – sve su to oblici igre hvatanja koja je završavala dodirivanjem igrača. Pravila su se mijenjala od dvorišta do dvorišta, ali sva su uključivala trčanje bez daha i vikanje s punim plućima. U tim igrama djeca su osjećala slobodu kakvu danas teško mogu zamisliti.

U takvim igrama nastajala su i prava prijateljstva između susjeda – igrači iz jedne ulice često su se kasnije družili cijelo ljeto.

Kako stare igre možemo vratiti u dvorišta

Iako su ekrani zauzeli mjesto dvorišnih okupljanja, postoji mnogo načina da stare igre ponovo postanu dio dječjeg života.

Ovakvi mali rituali pomažu djeci da otkriju radost igre bez zaslona, a odraslima da se vrate sjećanjima na bezbrižno djetinjstvo.